Noci su mi najgore
kad mislim na tebe,
gdje si dal ces doci?
Zatvaram oci i osluskujem
u nadi da cu cut
poznati zvuk...
al njega nema..
Noci su mi najgore
kad nemogu spavat,
nemogu spavat,
jer tebe cu sanjat
kako odlazis k njoj.
I budit se u bunilu,
i brojit sate,
misleci na te.
svaki put molim Boga
da svane cim prije.
Sa prvim zrakama sunca
prestaje patnja,a
sa prvim pjevom ptica
odlazi tuga s mog lica....
putnik
Dosao si u moj zivot
cestom posutoj zvijezdama
depovima punih njeznosti i uzdaha,
torbom punom radosti i obilja.
Pratio te mjesec zuti
da se neizgubis,
da te uputi kojom precicom
da stignes ..do mirne luke.
A moja te ljubav cekala,
tiho na prstima
se iskrala
da ti da poljupce moje,
al vjetar ih ukrade i odnese
nebu pod oblake...
Tako ces ako pogledas blize
vidjet odsjaj
moje ljubavi
u kapljicama kise...
budenje...
gdje moja ljubav sniva
u kojem zalasku sunca se skriva..
dal ti je sanak tih
il ti ga remeti leptir plah..
sto zaluta u tvoju sobu
i sad nezna van.
Koga snivaju oci tvoje plave..
ko nebesko more...
Pozovi me me makar da te budim
kapljicama rose
sto kaplju niz moje lice
i sapatom tihim
u svitanje zore...
lopov..
Ja sam mali lopov
sto krade tvoj pogled
ispod spustenih vjeda...
i ovaj mali dodir njeznosti
sto klizi mi niz leda...
Ukrast cu tvoj osmjeh
kad neces ni znati
sakrit ga u srce
i nestati....
volim...
Volim te tajno i vec dugo..
strastveno i cudno..
zar to nije ludo..
Voljet necije rijeci
a ne vidjet ruke
sto pisu o sreci.
Ne osjetit tvoje usne
kad pozelis mi laku noc.
Kakav je tvoj osmjeh
kad citas moje pjesme
Kakav je tvoj pogled
kad dajem ti sebe..
svoju ljubav cistu i ranjivu
na bijelom papiru ispisanu
ponegdje suzama iskapanu...
imam...
Nemam nekih ljepota,
osim ovih stihova sto pisem o tebi
Nemam nekih dobrota,
osim ljubavi sto nosim u sebi.
Nemam bogatstva
osim snova sto plove niz rijeku
zivota do mora.
Imam samo tvoje ime
isklesano u mom srcu
i nijedan vjetar ludi
nece moci u zaborav da ga zbrise..
Nosim samo ovu ceznju
sto mirise na tebe..
i sliku tvog osmjeha
da imam uz sebe...
zagrljaj..
Kada krijesnice
svoje upale fenjere
i podu traziti
zaljubljene,
a mjesec se
na nebu
vragolasto smije,
privini me
na grudi svoje
da me ne ukradu...
Zagrli me jace,
dok tisina
nas obavije,
sakrij me
med svoje ruke
da me ne vide...
Ostanimo tako
dok nas dan
ne otkrije....
za kraj..
Odlazim,
jer cemu se muciti
kad nemozes dokuciti
kolika moja
ljubav je....
Ostavljam ti pakao
sjecanja,
da ga prolazis
kao nekad ja...
mozda ti srce
zaigra dok bude
muzika svirala
poznatu stvar..
Ali ja tu vise
necu biti,
otici cu daleko
sto dalje
i probat zaboraviti,
ako cu moci...
Svaka ce me noc
pitati za tebe,
svaki ce me pogled
sjetit na tvoj,
a tvoj osmjeh,
ah...ionako vise
nije moj..
Odlazim i svu tugu
vucem sa sobom,
a ti uzivaj,
jer ljubav je sa tobom....
Ostavljam je tebi,
jer dusa se moja
umorila da bi se
za nju ponovno
borila...
Necu ti vise krasti
nit dolazit
u snove..
necu ti ni pjesme
pisati,
odlazim...
gotovo je....
praznik u Zagrebu..
Praznici ,nedjelje to me ubije,
kad neznam kud sa sobom,
a nisam sa tobom.
Pisem samo puste rime
i placem nad sudbinom
sto ostavi me...
Da se patim po pustom gradu,
svi otisli nekud,na more..
kao ono da se odmore,
a u stvari neznaju
da je doma najbolje!!
Setati mojim gradom
po nedjeljnom suncu
i nije neka patnja,
vec divota,
kad umjesto buke
cujes ptice i
vidis u daljini most
sto se plavi na Savi.
Zato kad opet
dode neki praznik
nejdite nikam dalje,
otidite u Maksimir
jer tam rade
stimunge prave..
i to zabadave..:)
